Joshuas gift

Ležali smo jedno pored drugog naslonjeni na velike i mekane jastuke kakvih se sjećam iz djetinjstva u Crikvenici. Zamračena i topla soba pružala nam je ugodan odmor od hrane, šetnje i ledenog vjetra.
Dok sam usnama prelazio preko njezine gole ruke, uživao sam u njezinoj svilenkastoj koži i njezinu mirisu. Pogledavši me svojim velikim očima, ona mi se polako nasmiješila. Bila je umorna od vođenja ljubavi i pospana od vina kojeg smo popili za ručkom
-"Odspavaj malo"- predložio sam joj, ljubeći joj kosu.
-"Mmm... mislim da i hoću"- rekla mi je, namještajući jastuk i prekrivajući golo tijelo plahtom.
Promatrao sam je naslonjen na lakat. Osjećajući neizmjernu ljubav, razmišljao sam o ovoj čudesnoj djevojci, o svojoj radosnoj, toploj i senzualnoj djevojci. A upravo ta strast bila je ono što me je oduševljavalo, zbog čega sam bio posebno sretan.
"Moj mali erotični Botticellijev anđeo", pomislio sam i ta pomisao me nasmijala. Smiješeći se u sebi prisjećao sam se kako sam je upoznao. Kod nje nije bilo nimalo stidljivosti ili lažne čednosti. Budući da mi je jasno davala do znanja što joj najviše godi. Na vrlo neobičan način, otkrila mi je puno toga o mome vlastitom tijelu, koje je pod njenim rukama oživjelo kao nikada prije. Uživala je u mome tijelu i to mi je stalno govorila. Zauzvrat, pružala mi je užitke kakve nikada dosad nisam iskusio. Ustao sam iz kreveta i prišao prozoru. Zaustavio sam se na mjestu s kojej je Zara jutros promatrala zaljev.
Nikada neću zaboraviti vrijeme koje smo proveli u Veneciji, nevjerojatnu ljepotu zalazećeg sunca... blagi zrak... mir... magličasto nebo.. boju njenih očiju u zoru.. prošlu noć.. zvuk vode u kanalima.. gondolu.. I Venecija će u mojim mislima zauvijek ostati povezana s ovom djevojkom, čudesnom sanjačicom, djevojkom mojih snova, mojom ljubavi, jedinom ženom koju trenutno želim.

Još je spavala kad sam se probudio. Osjećao sam toplinu njenog tijela i lagano škakljanje njene kose na ramenu. U sobi je bilo mračno, zastori su bili navučeni, samo pogled na sat rekao mi je da je jutro. "Za dva sata moram biti na sastanku", bila mi je prva misao. A onda je sljedio osjećaj koji me je ostavio u čudu:" A tako bih ostao sa njom". Već dugo, predugo moj posao je moj prioritet. A sada se tu neko sitno malo biće spustilo u moj život poput padobranca. Uzdahnuo sam i pogledao Zaru. Nikad nisam poznavao nekoga tko je tako čvrsto spavao. Maknuo sam joj kosu sa čela. Nije se ni pomaknula. Prisjetio sam se kako je izgledala sinoć - pospani seksipil, promukli glas... Da sam praznovjeran, mislio bi da je vještica :) u njoj je nešto nadnaravno. Svaki put kada sam pomislio da je imam u svojoj moći, shvatio sam da sam zapravo ja u njenoj. No sada, dok je spavala, mogla je biti bilo tko. Sada je bila samo žena koja se odmara od noći alkohola i vođenja ljubavi. No, kako to da me i sada privlači? Dok je spavala nije se mogla koristiti svojim zabavnim šarmom ili mi uputiti pogled koji me je istovremeno pozivao i izazivao. Dok sam ju tako promatrao osjetio sam silnu želju da je poljubim. Spustio sam usne na njene i nježno je ljubio, Zara se nije micala. Odjednom me presjekla spoznaja:" Želio sam to - probuditi se kraj nje. Probuditi je. Njene usne bile su tako meke. Promrmljao sam njeno ime i nastavio je ljubiti. Bez šminke je njeno lice jednako tamno, a oko nosa ima jedva vidljive pjegice i taj neodoljivi madež ispod lijevog oka.. poljubio sam točno to mjesto i rukom potražio njenu dojku. Nije se budila, čak ni pomaknula, no u snu je uzdahnula kao da sanja. Pod usnama sam osjetio kako joj srce kuca. Moje je već lupalo. Dodirivao sam je samo vršcima prstiju, osjećajući kako se u meni budi strast. Poznavajući zadovoljstvo posjedovanja, ruke su mi lutale po njenom tijelu. Koža joj je s unutarnje strane bedara bila glatka, topla i meka. Osjećao sam kako od želje za njom gubim razum. Poljubio sam je prvo u vrat, pa u uho, pa u sljepoočnicu, zatim gonjen već ludilom raširio sam joj usne jezikom...donje usne. Polako se razbuđivala, odgovarajući mi tihim uzdisajem. Odjednom sam pod prstima osjetio kako joj srce ubrzano kuca, što je potpuno hipnotički djelovalo na mene. Ušao sam u nju dok je još bila u polusnu, budeći u njoj želju jednaku svojoj.
Ležala je sklupčana uz mene, s glavom naslonjenom (čini mi se na njeno omiljeno mjesto), u pregibu moga ramena. Uzdahnula je i poljubila me. "Dobro jutro", promrmljala je. U meni budi nešto primitivno i nisam siguran da mi to odgovara. Dugo nisam osjetio takvu strast. Tračak smijeha u njenom glasu mi je neodoljiv.
-"Dobro jutro tebi spavalice. Kako si?"
-"Hmm, predivno."- pritom se udobnije ugnijezdila u već spomenutu udubinu.-"A ti?"
-"Dobro, ali nisam ja jučer padao s nogu."- Odmaknuo sam je dovoljno da je mogu pogledati. Pogled joj je bio bistar dok su joj se usne razvlačile u osmjeh, pri tome su se stvarale dvije jamice na njenim obrazima...neodoljivo!! -"Nisi mamurna?"
-"Nisam mamurna. Nikad nisam mamurna. Ne vjerujem u mamurluk."- Okrenula se i legla na mene. - "Svijet bi bio bolji da ljudi ne vjeruju u mamurluke."
-"Zanimljiva teorija."
-"Imam ih još!"
-"Nekako ne sumnjam u to."
Ponovno me je poljubila, ovaj put malo duže.
-"Sjećaš se da sam ti jednom rekla da imaš prekrasno tijelo?"
-"Da. Sjećam se da si me iznenadila tom izjavom. No, onda te nisam poznavao tako dobro kao sada."
Ruke su mi klizile njenim tijelom, kad sam krenuo preko njenih kukova uzdahnula je i prošaptala promuklo :"Još uvijek to mislim."
Provukao sam joj prste kroz kosu i okrenuo je, osjećao sam pod rukama kako drhti.. spustio sam ruku između njenih nogu, pičkica joj je bila potpuno mokra. Polako sam joj ugurao prst. Stenjala je "Želim te... čuješ li me.. želim te. Želim te sada... sada."
-"Zamoli."
-"Molim te.. molim te.."
Okrenu sam je, nedajući joj da me dodiruje... ovaj put želio sam ja zadovoljiti nju i time zadovoljiti sebe. Prodro sam jezikom u nju, izvila se u luk i vrisnula:" Uđi u mene, molim te...uđi.." Nisam. Čvrsto sam joj rukama pritisnuo kukove i nastavio polaganu igru, ples njenog klitorisa i moga jezika. Kad bih osjetio da navire, da se bliži vrhuncu, stao bih i tu igru sveo samo na dah. Moj topli dah bio je jedini dodir na njenoj vreloj pičkici. Zarila mi je ruke u kosu i svom snagom se pokušavala nabiti uz mene. Uživao sam u isčekivanju njenog vrhunca istom željom koju sam osjećao kod nje. I onda sam vrhom jezika prelazio preko njenog klitorisa istim ritmom sve dok se nije u isprekidanim trzajima smirila u mojim rukama. Tada sam kleknuo nad nju, jer me je njeno opušteno i zadovoljeno tijelo potpuno izludilo i gledajući je zadovoljio sam samog sebe nad njom.
-"Ručak?"
-"Gdje?"
-"Pivnica. U dva."
I evo me sada, nakon uspješno odrađenog sastanka i sklopljenog posla kako isčekujem dva i zamišljam je u WCu..oh da ručak Zara, samo ti si ta koju želim pojesti.

Ovakvo je vrijeme samo naglašavalo moje sumorno raspoloženje i osjećaj napuštenosti. Već dugo vremena duboko u sebi nosim tugu koja se večeras, iz nekih nedokučivih razloga, doima još bolnijom.
Ne uspijevajući shvatiti narav težine koju sam osjećao, tiho sam opsovao, žaleći zbog toga sto sam pristao na tako kasni sastanak. A pristanak sam dao bez razmišljanja - i to ja koji sam gotovo o svemu uvijek dobro promislio- iz poštovanja prema starom školskom prijatelju. Dane me je uvijek imao na svojoj strani.. i kad bolje razmislim.. uvijek bi me uspjevao izvuči van. A iz Danetovih se riječi činilo da je moja nazočnost večeras životno važna. Izbjegavajući automobile, koračao sam prema suprotnoj strani zelenog vala, pitajući se zbog čega me Dane želi vidjeti i o čemu se zapravo radi. Kad sam ga bio nazvao kući, njegov je treperavi glas odavao hitnost, ali i neku neobičnu tajnovitost. Zaintrigiran time, obećao sam da ću ga posjetiti, no sada sam stalno mislio na vrijeme, podsjećajući samoga sebe na to koliko je Dane govorljiv, ponekad i pomalo zamoran. Morati ću često pogledavati na sat i stalno ubrzavati tijek razgovora. Što se može. S Danetom sam blizak gotovo cijeli život. Njegov sam dužnik... poznajemo se tako dugo, toliko zna o meni - i on mi je najbolji prijatelj.

Što je htjela? Da ja nju nazovem? Ali zašto se nije javljala? Zar je u tome sprečava njezino obećanje da me više neće zvati? Boji li me se? I što zapravo hoće? Treba li me? Ili tek ne može podnijeti što ja šutim? Je li sama u svojoj sobi, slično kao ja? Zvala me je kao da to nije ona, a ipak je očekivala da je razumijem... Glasno zazvoni telefon. Pojurio sam i zgrabio slušalicu te osorno izgovorio svoje ime. Nije se čulo ništa, čak ni dah. Još sam se jednom javio te svom glasu pridodao izraz neupućenosti i ljutnje:"Tko je?"- upitao sam. Veza je još postojala a ja sam osluškivao, osluškivao sam predugo. Umjesto odgovora s druge strane se spusti slušalica. Ja sam svoju još malo držao u ruci, a potom je položio natrag kao nakon duge svađe kojom se okončala neka bezizgledna stvar. Riješeno, mislio sam, riješeno. Bezvoljno, bez pouzdanja vratio sam se svom poslu. Neobično razgovjetno zadržao se u mom uhu tihi škljocaj kojim je prekinula vezu. Činilo mi se kao da vidim kako je polako odmicala slušalicu od uha i posve je blago, bez ikakva pritiska vlastite ruke, vratila natrag. Zar je odustala od mene? Ne znam. Za mene je još uvijek sjedila u blizini telefona, ali sad poput kipa koji se više ne miče. Međutim lica joj se nisam mogao sjetiti. Uvijek bi bilo prazno. No to lice posjedovalo je sposobnost da sva druga lica učini banalnima. Sva ih je sadržavalo u sebi, a svejedno je ostalo skriveno iza njih, nepristupačno i nepojmljivo. Dok je ona šutjela i čekala, moja se nepriznata želja da opet s njom govorim probijala na površinu koju sam tek površno bio prekrio svojom teatralnom naprasitošću, svojom glumljenom osornošću. Da, nešto sam htio reći, ali mi nije bilo dovoljno jasno, bilo je zamagljeno lupanjem srca koje sam još pripisivao svom bijesu, svojoj srdžbi dok sam pritiskao slušalicu na uho i čekao hoće li ona nešto reći ili da možda ja sam iznenada počnem govoriti ne bi li nešto priznao - što? Bila je to borba za moć, od onog trenutka kad sam svojim čekanjem priznao da sam ju prepoznao. Tko će od nas prvi progovotiti i što će reći???

Ugledao sam joj lice. Nikada se nisam od toga oporavio. Ništa na svijetu nije manje razumljivo od ljudskih lica ili točnije nekih licaq: spoj crta i pogleda koji iznenada postaje jedina svarnost, najvecha zagonetka svijeta, koju gledamo žedni i gladni, kao da je na njima ispisana neka viša poruka. Nepotrebno je navoditi pojedinosti: kažem li da je imala smeđu kosu i smeđe oči, a imala je, mnogo ste saznali. Istini za volju, da je imala plavu kosu i zelene oči, to ne bi ništa mijenjalo na stvari. Opisivati ljepotu takva lica jednako je uzaludno i glupo kao i pokušati riječima dočarati neuhvatljivost neke melodije. Ali melodija bi možda mogla govoriti o njenom licu. Nesreća ljudi koji se suoče s takvom tajnom je u tome što ih više ne zanima ništa drugo.

Nije baš ugodno razmišljati kako možda negdje imaš neprijatelja.

Što sam mogao? Abi je u mnogo čemu bila za mene prejaka. Ja sam nju mogao nadmašiti samo u ljubavi - to je bio moj najjači adut. Išao sam pored nje - predviđao sam svaki njen pad; na svakom mjestu gdje bi pala, našla bi već mene, spremnog da joj pomognem da se osovi na noge i pokažem joj da to uopće nije važno. Ona je svakako bila u mnogo čemu loša, ali su sve to bile puke sitnice. Isto tako ne bih mogao reći da nije nikome učinila ništa nažao. Ali na one kojima je najviše učinila nažao, djelovala je plodotvorno. Istjerivala je ljude iz njihovih starih ljuštura. To je moralo boljeti, a mnogi su krivo procijenili narav boli koju im je zadala.Ali ja nisam... ali ja nisam. Nikad se nisam ljutio zbog njenih nevjera - jer uz Abi je muški ponos na posjedovanje bivao nekako nebitan. Bio sam opčinjen iluzijom da bih je mogao stvarno upoznati, ali sad vidim da ona zapravo nije bila žena nego oličenje žene koja ne priznaje nikakve spone društva u kojem živimo. Imala je naravno, mnogo tajni, a ja sam se morao očajnički braniti od ljubomore i želje da prodrem u skriveni dio njena života. Sad mi je jasno koliko sam vremena protratio na taj način; umjesto da uživam u njoj i da se okanim tih briga misleći:"Ona je toliko nepouzdana koliko i lijepa. Ona prima ljubav kao što biljke primaju vodu, lako, bez razmišljanja". Mogao sam umjesto toga lijepo šetati s njom ispod ruke uz kanal, ili jedriti po moru okupanom suncem, uživajući u njoj onakvoj kakva jest, uzimajući je onakvu kakva jest. Sada duboko želim što sam protratio to vrijeme dok sam je mogao voljeti kako je zasluživala...

U balvanima nema ničeg ironičnog. Ironične su kiše pod kojima balvani trunu.

Danas sam bio s njom. Rekla mi je neke stvari koje su me malo sokirale.. i pomislio sam: "O Bože, pa meni je stalo". Zara mozda ni ne sluti koliko. Ono sto me svakodnevno odushevljava kod nje je da ona jednostavno govori istinu.. pomalo zastajkuje u govoru kad joj je nesto tesko reći, ali ne staje.. a ti se stari moj nosi s tim kako god znash:). Zara je usla u moj zivot kao padobranac, usla na neka tajna vrata, straga. Ovo lito. Poznam joj sestru dugo, a ona je svo vrime bila tek slatka mala.. i tko bi rekao... za sada bebe.. ti si sve sto sam ikada pozelio:)... O daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi...
Poznavala je osjećaj kada si drugačiji, kada se razlikuješ i ne pripadaš nekamo.. mislim da je onaj tren kad sam to uočio bio presudan. Evo ti odgovor bebe.. kad vech kopash. Vidiš ti si jedno nezrelo derle, a meni je baš to drago.. jer vidiš ja ne želim odrasti. Ne želim zastati, stati, postati močvara bez protočnosti, bez života. Volim što se ne brineš za sutra, volim što si lagana, prozračna poput oblaka, što me ne gušiš zlatnim kavezima, što me ne prisiljavaš da ostanem, što me ništa ne pitaš.. i ja ostajem jer mi daješ izbor i slobodu.. i volim te sve više iz dana u dan. I eto sada znaš...mislim.. ako čitaš:)